Kad dusa ljubi nebo

Osjecaj vlastitog umiranja, svakojak moze biti, pa i zavodljiv, pa i nasladjujuci... Smrt moze biti visestruka, dakako ona fizicka, ali i moze oznacavati smrt naseg materijalnog bica, ega... Svakojake misli mogu nas pohoditi dok tako umiremo..., pa i one da umiremo :) dok mogu biti samo znak, miris nase vjecne smrti, smrti naseg ega.

Simptomi su jasni, a glavni je zivot bez ukusa za sve ono sto se dogadja oko nas, iz svijeta ovoga, tendencija pokusaja realizacije uzivanja moze postajati, inercija starih navika, ali i ne efekt cina tog, bljutavost, ispraznost to su neke od prisutnih senzacija.

Zivot je zasigurno cudan i "sputan-suzen" dok osvijestenost istinske realnosti nije prisutna. Moraju se pocistiti repovi konektiranosti za osobe i emocije za koje je dusa vezana... Kad cistka pocinje, odlazak zefirovski zaigra, pojavljuju se osobe s kojima se oprastamo do ponovog sureta u vjecnosti, pojavljuju se okolnosti koji su rezonatne iskustvima iz proslosti koje trebamo, transformirati, oprostit, odpustiti...

To je ono sto mi se dogadja, vec poduze, cak i dok sam bio ovdje bas kad sam zivio poput cvijeta iznutra, miloscu mog gurujia, u trenutku kad sam tako poput cvijeta disao, dusom nebo ljubio, iz samo njoj znanih ovo svjetovnih razloga meni draga osoba, se nasla povrijedjena, okrenula prema meni s uzasnom kolicinom mrznje, uzasna je u toliko sto je bila s moje strane prisutna otvorenost, bez ikakve ljutnje, mehanizma da se zatvorim, obranim, koplje u srce...

Koplje, koje me posjetilo na bol koje bivam vec duze vremna svjestan, djelomicno..., ceka se da je potpuno osvjestim, odpustim...

Znam, da je mocna bol, koju nosim iz proslih zivota...

Znam, i da sam sve vise svjestan da ovaj put nema kraja...

...kakav je osjecaj kad dusa ljubi nebo...