igra staklenih perli

Kad mislim na zadnje putovanje,prozima me zelja,ono sto je probudjeno,da zivi,svjesno u meni,da ta ljepota,plam,bude dovoljno vitalan,da mi ostane prostor "onog svijeta" sirom otvoren,ostanem sacuvan svim ljepotama podarenim od korozije nistavila ove civilizacije.

Kad mislim na sustinsku ljepotu,misli mi igraju u svim onim ljepim trenutcima provedenim s gurom,svim tim trenutcima u kojima me nahranio vjecnosti..,trenutcima kad sam bio u spilji i mjestima gdje su velike duse meditirale tisucama godina nazad i jos uvjek iza njih su otvoreni prolazi ka svoj toj drevnosti ISTINE,tad sam bio najvise ja,osjetivsi se potpuno otvorenim u sebi.

Ostaje mi opet ta igra,izazov,biti dio ovog svijeta i ostani nepodredjen,neokrnut njegovom antirealizmu,imati ljubav prema svemu da mi zlato istine bude moj zrak...

Vec dugo razmisljam o manipulaciji individua,drustva,vizija tog cijelog procesa sad mi je jos jasnija,kud ide ovaj svijet...

Vise ne brojim svoje odlaske u Indiju,samo se sjecam svojih nekoliko prvotnih putovanja kad sam cak razmisljao da ipak na neki mistican nacin putujem na neki drugi planet :) ,jer mi se India doimala kao neki potpuno drugi planet,prozeta sasvim drugim energijama,pravilima,osjecajima...

Nakon tih nekoliko putovanja,pocinjo sam osvjestavat njihov put ka zapadnoj svijesti-realnosti,sad kad polako dolazi do izjednacavanja u svijesti-realnosti izmedju koljevke planetarnog duha i planetarnog materijalnog ega,sto li ce biti?!

Ostavih to otvorenim bez obzira na sve vizije...

Razmisljam o prijateljima s kojima provedoh pokoji trenutak,tradicionalnim brahmanima koji se traze u tranziciji,prezivit u svemu tome,jedini je imperativ koji donosi nova pravila,etiku...

Svi ti ljudi ostali su kao u nekim balonima svojih svjetova,dakako svak covjek svijet je za sebe,punina tih svjetova tamo je realnost,jos je osjetna,vidljiva...Sa praznocom taj se svijet rastace,topi,nestaje,prestaje se bit svijet za sebe,samo neka tvar,masa,svemirska prasina...

Prolaze mi slike dragih ljudi,neki od njih se bore da ostanu i dalje djeca,opet da uspiju u ovoj igri odraslih,neki skrivaju svoju emocionalnu nerijesenost pusenjem tolikih kolicina carasa da bi policije bile proud od zapljene dnevnih popusenih kolicina,razmisljam o izraelki o kojoj sam vec pisao,kasnije kad se opravila od prehlade,pokazala je jos podosta drugih dimenzija,ispostavilo se da je godinama u vezi s jednim lokalnim deckom i da u Pushkaru provodi po pola godina zbog njega i to zadnje cetri godine,zakacila se na hindu life pricu, dijeli njihovu sudbu prizivajuci duhove proslosti...

Ima nas takvih koji zivimo izmedju istoka i zapada,i to u potrebi nekog drevnog istoka..,cudan neki trip,lijep neki svijet, koji zrtvu trazi...

Razmisljam koliko su nam danas daleki cak ljudi iz nasih podneblja,koji su zivili za ideale,zivote dali za njih,poput ljudi koji su otisli u Spanjolsku borili se za slobodu Republike..,kako danas su iscezli ljudi koji imaju uzviseni ideal,spremni zivjet za nj...

Sve na kraju , dobiva potpunu smislenost,ljepotu!

Sve se slaze na najbolji moguci nacin...

Čari vrhunske igre

p.s. a igru treba znat :)

____________________________________________________________________________________
Never miss a thing. Make Yahoo your home page.

http://www.yahoo.com/r/hs

Kad dusa ljubi nebo

Osjecaj vlastitog umiranja, svakojak moze biti, pa i zavodljiv, pa i nasladjujuci... Smrt moze biti visestruka, dakako ona fizicka, ali i moze oznacavati smrt naseg materijalnog bica, ega... Svakojake misli mogu nas pohoditi dok tako umiremo..., pa i one da umiremo :) dok mogu biti samo znak, miris nase vjecne smrti, smrti naseg ega.

Simptomi su jasni, a glavni je zivot bez ukusa za sve ono sto se dogadja oko nas, iz svijeta ovoga, tendencija pokusaja realizacije uzivanja moze postajati, inercija starih navika, ali i ne efekt cina tog, bljutavost, ispraznost to su neke od prisutnih senzacija.

Zivot je zasigurno cudan i "sputan-suzen" dok osvijestenost istinske realnosti nije prisutna. Moraju se pocistiti repovi konektiranosti za osobe i emocije za koje je dusa vezana... Kad cistka pocinje, odlazak zefirovski zaigra, pojavljuju se osobe s kojima se oprastamo do ponovog sureta u vjecnosti, pojavljuju se okolnosti koji su rezonatne iskustvima iz proslosti koje trebamo, transformirati, oprostit, odpustiti...

To je ono sto mi se dogadja, vec poduze, cak i dok sam bio ovdje bas kad sam zivio poput cvijeta iznutra, miloscu mog gurujia, u trenutku kad sam tako poput cvijeta disao, dusom nebo ljubio, iz samo njoj znanih ovo svjetovnih razloga meni draga osoba, se nasla povrijedjena, okrenula prema meni s uzasnom kolicinom mrznje, uzasna je u toliko sto je bila s moje strane prisutna otvorenost, bez ikakve ljutnje, mehanizma da se zatvorim, obranim, koplje u srce...

Koplje, koje me posjetilo na bol koje bivam vec duze vremna svjestan, djelomicno..., ceka se da je potpuno osvjestim, odpustim...

Znam, da je mocna bol, koju nosim iz proslih zivota...

Znam, i da sam sve vise svjestan da ovaj put nema kraja...

...kakav je osjecaj kad dusa ljubi nebo...